„Hej ti!“ Okrenuo se čudno me gledajući. “Da, ti!“ – ponosno sam rekla.“Znam da me ne poznaješ i da sad misliš da sam neka čudakinja koja ne zna šta radi. „Zaustavila sam te jer želim samo da te pitam nešto.“ Zbunjeno me gledao. Hrabrost je protekla mojim telom. Konačno sam progovorila. „Znaš li uopšte da ja znam sve o tebi? Znaš li da svaki dan neprestano mislim na tebe, znaš li da pratim svaki tvoj pokret? Znaš li da si prva osoba koja me očarala svojim ponašanjem iako te još nisam upoznala, iako se još ne znamo? Znaš li kako boli to što znam da ti nikada neću biti blizu, osetiti tvoj miris, toplotu tvoga tela, tvoj zagrljaj? A znaš li i to da nikada neću moći shvatiti kako sam tako naivna i glupa da te volim, a ti me ni ne poznaješ? Znam da sad misliš da sam luda i da jedva čekaš da te ta ludakinja ostavi na miru, da se vratiš svojoj devojci. Ali znaj da te ta ludakinja voli. Ne znam da li ću moći da ti obećam da ću bez obzira na sve da te čekam, jer si vredan toga, ali znam da te neću sputavati da uživaš u svakom tenutku provedenim sa svojom devojkom.“ Suze su mi potekle. Osećam neke trnce kako prolaze kroz moje telo. Osećam jake udarce koje mi zadaje srce, kao da želi izaći iz mog tela. I nisam očekivala nikakav njegov odgovor, reakciju. Čak šta više sam jedva čekala da ode jer nisam mogla više trpiti tu tišinu. Osetila sam nešto toplo na mom licu. Otvorila sam oči. Njegova ruka je nežno brisala moje suze, a pogledom me je razarao. Gledao me pravo u oči. Nasmejao se, onako slatko kao što to uvijek radi. Snažno me je zagrlio i tiho, kroz smeh, izgovorio: „ Budalice moja.“ Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Taj trenutak je bio samo naš. Ne, tada je celi svijet bio naš.
Нема коментара:
Постави коментар